Kada se sjetim tog trenutka, osjećam se pomiješano – krivnjom, tjeskobom i osjećajem olakšanja što sam konačno odlučila podijeliti svoju priču. Možda će neki osuditi moje postupke, a drugi će razumjeti bolnu dinamiku koja je vodila mojim koracima.

Možda je počelo kao nevina interakcija, običan profesionalni odnos s kolegom. Ali kako su se dani pretvarali u sedmice, a sedmice u mjesece, osjetila sam kako se među nama stvara nešto više. Ono što nisam očekivala bila je tolika povezanost s nekim tko je izvan mog braka.

Možda bih trebala bila primijetiti znakove upozorenja, ali s vremenom su se granice između poslovne i osobne sfere izgubile. Postojala je ta strast, to uzbuđenje koje nisam osjećala godinama. A onda, jednog dana, prešli smo granicu.

Bio je to trenutak slabosti, ali i trenutak odluke. Osjećala sam se kao da sam izgubila kontrolu nad sobom, kao da sam utonula u nešto što nije moglo imati sretan završetak. Tog dana, prevarila sam svog muža s direktorom na poslu.

Nakon toga, osjećala sam se izgubljeno i slomljeno. Osjećala sam se kao da sam iznevjerila ne samo svoj brak, već i samu sebe. Pitanja su mi se vrzmala po glavi – kako sam mogla biti tako kratkovidna, kako sam mogla riskirati sve što sam gradila godinama?

Priznajem da sam pogriješila.

Ispovijedam se sada jer želim priznati svoje greške i suočiti se s posljedicama. Možda ne mogu vratiti vrijeme i promijeniti ono što se dogodilo, ali mogu preuzeti odgovornost za svoje postupke i pokušati popraviti ono što sam slomila.

Moj brak je na klimavim nogama, a povjerenje koje smo godinama gradili sada je na testu. Ali nadam se da će iskrenost biti korak prema obnovi, da će razgovor i oprost biti put prema ozdravljenju. Jer čak i u najtamnijim trenucima, ostaje nada da može biti bolje.

Možda će Vas zanimati: Suprug i ja se na godišnjicu braka igramo ‘kraljica/kralj za jedan dan’